sušenje, uklanjanje kapljevine (npr. vode ili organskog otapala) iz tvari u kojima se ona nalazi u razmjerno malom udjelu. Pod sušenjem se ponajprije razumije uklanjanje vode (redovito prisutne kao vlaga) iz čvrstih tvari radi dobivanja proizvoda u suhom stanju. Plinovi se suše kondenzacijom ili prevođenjem preko čvrstih tvari ili kroz kapljevine koje vežu vodu (vapno, kalcijev klorid, aluminijev oksid, fosforni pentoksid, sumporna kiselina, silika-gel, molekularna sita). Kapljevite tvari mogu se sušiti u dodiru s čvrstim tvarima koje vežu vodu ili s njom reagiraju dajući plin (npr. s kalcijevim karbidom). Sušenje čvrstih tvari obično se pospješuje zagrijavanjem, osim kod sušenja sublimacijom, gdje se vlaga u tvari najprije smrzne, a zatim uklanja sublimacijom pod sniženim tlakom. Prevođenje vlage u paru pri temperaturi nižoj od njezina vrelišta, uz odvođenje pare strujom nekoga plina, naziva se ishlapljivanjem, a isparavanje je sušenje pri atmosferskom ili sniženom tlaku uz prevođenje vlage u paru pri temperaturi koja odgovara njezinu vrelištu. Čvrsta tvar može se sušiti prirodno, Sunčevom toplinom na zraku, ili uz dovođenje topline konvekcijom, kondukcijom, radijacijom ili → dijatermijom. Prilikom konvekcijskoga sušenja tvar se zagrijava strujom vrućega plina koji odnosi i paru. To je najčešće zrak, a ako se radi o zapaljivim i eksplozivnim tvarima, neki inertni plin, dimni plinovi i sl. Pri kondukcijskom sušenju toplina se dovodi kroz zagrijanu ogrjevnu plohu, dok se pri radijacijskom sušenju tvar zagrijava energijom koju prima elektromagnetskim zračenjem. Za živežne namirnice sušenje je jedan od načina → konzerviranja, a osjetljiv biološki materijal može se sušiti → liofilizacijom.
